Hipokrat.ba

Alzheimerova demencija

Alzheimer Demencija

Alzheimerova demencija

Alzheimerova demencija

Alzheimerova demencija je hronična, progresivna neurodegenerativna demencija obilježena stvaranjem neuritičkih plakova i neurofibrilarnih čvorova.

Bolest je prvi opisao njemački psihijatar Alois Alzheimer 1906. godine u prikazu bolesnice 51. godišnje bolesnice Auguste D.  koja je imala progresivan gubitak pamćenja. Oko 10% osoba starijih od 70 godina ima značajan gubitak pamćenja i u više od polovine uzrok je Alzheimerova demencija.

Znakovi i simptomi Alzheimerove demencije

Alzheimerova demencija najčešće započinje s blagim gubitkom pamćenja nakon čega postupno slijedi progresivna demencija koja se razvija kroz nekoliko godina. Kognitivne promjene u Alzheimerovoj demenciji imaju karakterističan slijed te počinju s poremećajima pamćenja, postupno zahvaćajući govor i vizualno-spacijalne sposobnosti. Oko petine bolesnika ima poteškoće u pronalaženju riječi, organizacijske probleme ili teškoće u snalaženju. U ranijim fazama bolesti gubitak pamćenja može proći neopaženo i pripisati se benignoj zaboravljivosti. Neki bolesnici nisu svjesni svojih poteškoća. Promjena okoline može zbuniti bolesnika i pogoršati stanje, pa se bolesnici se mogu izgubiti tokom šetnje ili vožnje automobilom, a smještaj u novu okolinu može pogoršati stanje bolesnika.

U srednjim stadijima bolesti, bolesnici ne mogu više raditi, lako se zbune ili izgube pa uglavnom zahtijevaju cjelodnevni nadzor. Međutim, socijalni status, rutinsko ponašanje i površna konverzacija mogu se biti održani. Kasnije govor postaje poremećen, najprije imenovanje, zatim razumijevanje i napokon fluentnost govora. Apraksija onemogućuje bolesnicima izvršavanje motoričkih radnji u slijedu. Apraksija i vizualno-spacijalni defekti počinju utjecati na oblačenje, prehranu, rješavanje jednostavnih zadataka i preslikavanje geometrijskih likova. Bolesnici nisu u stanju izvršiti jednostavne računske radnje niti reći tačno vrijeme.

U kasnim fazama bolesti prisutne su deluzije, uključujući deluzije krađe, nevjere ili pogrešne identifikacije osoba. Gubitak inhibicije i agresija mogu se izmenjivati s pasivnošću i povlačenjem. Poremećen je ritam spavanja i budnosti, pa noćno lutanje bolesnika može smetati ukućanima. U završnoj fazi Alzheimerove demencije, bolesnici mogu postati rigidni, tihi, inkontinentni i vezani uz krevet. Pomoć im je potrebna i pri najjednostavnijim radnjama kao što je hranjenje, oblačenje i obavljanje higijene. Smrt nastupa zbog malnutricije, sekundarnih infekcija, plućne embolije ili bolesti srca. Tipično trajanje Alzheimerove demencije iznosi 8 do 10 godina od dijagnoze.

lektorisati !!!!

Dijagnosticiranje Alzheimerove demencije

Dijagnoza se postavlja testovima kao što je Mini Mental Status Examination (MMSE) i složenijim neuropsihijatrijskim testovima. U ranoj fazi bolesti potrebno je isključiti ostale etiološke uzroke demencije. CT i MRI pokazuju difuznu kortikalnu atrofiju, a MRI može pokazati i atrofiju hipokampusa. PET i SPECT pokazuju hipoperfuziju i hipometabolizam u stražnjem temporoparijetalnom korteksu. 

Postepeni gubitak pamćenja i orijentacije, normalni laboratorijski nalazi te MRI i CT nalaz s difuznom i/ili hipokampalnom atrofijom upućuju na Alzheimerovu demenciju. Klinička dijagnoza Alzheimerove demencije potvrđuje se postmortalnom biopsijom u oko 90% slučajeva.

National Institute of Neurological and Communicative Disorders and Stroke i Alzheimer Disease and Related Disorders Association (NINCDS/ADRDA) sastavili su kriterije za dijagnozu Alzheimerove demencije.

Kriteriji za vjerovatnu Alzheimerovu demenciju su:

  • demencija ustanovljena kliničkim pregledom, dokumentirana MMSE ili sličnim testovima i potvrđena neuropsihijatrijskim testovima
  • deficit u dva ili više kognitivnih područja
  • progresivno pogoršanje pamćenja i ostalih kognitivnih funkcija
  • nema poremećaja svijesti
  • početak između 40. i 90. godine života, a najčešće nakon 65. godine
  • odsustvo sistemskih bolesti ili neuroloških bolesti koje bi mogle dovesti do progresivnog oštećenja deficita pamćenja i drugih kognitivnih funkcija
  • Dijagnozu vjerovatne Alzheimerove demencije potkrepljuju:
  • progresivno pogoršanje specifičnih kognitivnih funkcija kao što su govor (afazija), motorne vještine (apraksija) i percepcija (anozija)
  • poremećeno obavljanje aktivnosti svakodnevnog života i poremećeni obrasci ponašanja
  • pozitivna obiteljska anamneza, pogotovo ako je dokumentirana neuropatološkim pretragama
  • normalni nalaz likvora i EEG-a
  • CT ili MRI dokaz atrofije mozga s progresijom na slijedećim snimkama
  • Ostala klinička obilježja koja govore u prilog Alzheimerove demencije nakon što se isključe ostali uzroci demencije:
  • platoi u tijeku bolesti
  • simptomi depresije, nesanice, inkontinencije, deluzija, iluzija, halucinacija, nagle epizode značajnih pogoršanja verbalnih, emocionalnih i tjelesnih funkcija, poeećaji seksualnosti i gubitak težine
  • ostali neurološki poremećaji, pogotovo u uznapredovalijim stadijima kao što su motorni simptomi s povišenim tonusom, mioklonusima ili poremećajem hoda
  • epileptički napadi u uznepredovalim stadijima
  • CT ili MRI uredan nalaz za dob
  • Obilježja koja čine dijagnozu vjerovatne Alzheimerove demencije nesigurnom ili dvojbenom:
  • nagli nastup simptoma
  • fokalni neurološki simptomi tijekom razvoja bolesti kao što su hemipareza, gubitak osjeta, defekti vidnog polja i poremečaji koordinacije
  • epileptički napadi i poremećaji hoda u početku ili u ranom tijeku bolesti
  • Dijagnoza moguće Alzheimerove demencije može se postaviti:
  • u prisutnosti demencije u odsutnosti ostalih neuroloških, psihijatrijskih ili sistemskih bolesti koje mogu uzrokovati demenciju i prisustvo oscilacija simptoma na početku ili tijekom razvoja bolesti
  • u prisutnosti druge sistemske ili neurološke bolesti koja može dovesti do demencije, ali ne smatra se da je ta bolest uzrokovala demenciju
  • kada se utvrdi postupno progresivni kognitivni u nedostatku drugih uzrkoka koji bi ga mogli objasniti
  • Kriteriji za definitivnu Alzheimerove demencije:
  • svi kriteriji za vjerovatnu Alzheimerovu demenciju
  • patohistološki nalaz tipičnih promjena za Alzheimerove demencije na uzorku dobivenom na obdukciji ili biopsijom mozga

Liječenje Alzheimerove demencije

Ne postoji kauzalno liječenje Alzheimerove demencije. Liječenje je usmjereno na primjenu inhibitora acetilkolinesteraze i na simptomatsko rješavanje problema ponašanja.

U liječenju Alzheimerove demencije primjenjuju se inhibitori acetilkolinesteraze (takrin, donepezil, rivastigmin, galantamin) koji inhibirajući razgradnju, dovode do povećanja razine acetilkolina. Inhibitori acetilkolinestereze poboljšavaju bolesnikovo svakodnevno funkcioniranje i smanjuju propadanje kognitivnih funkcija u razdoblju do 3 godine.

U liječenju se primjenjuje i memantin, antagonist glutamatergičkih NMDA receptora za kojeg je pokazano da može donekle usporiti napredovanje bolesti.

Selektivni inhibitori ponovnog pohranjivanja serotonina (SIPPS) koriste se u liječenju depresije, epileptički napadaji liječe se odgovarajućim antiepilepticima, psihomotorni nemir može se smanjiti primjenom sedativa i neuroleptika.

Prevencija Alzheimerove demencije

Trenutno ne postoji učinkoviti način za spriječavanje Alzheimerove demncije.

No određene studije ukazuju da se rizik od razvoja Alzheimerove demencije može smanjiti smanjivanjem rizika od srčane bolesti. Naime veliki broj čimbenika rizika koji povećavaju rizik od srčane bolesti mogu povećati rizik i od Alzheimerove demencije i vaskularne demencije. Važniji čimbenici rizika su povišeni krvni tlak, povišena razina kolesterola, prekomjerna tjelesna težina i dijabetes.
Jednako tako važno je da ostanete fizički, mentalno i društveno aktivni kako bi vaš život bio još ugodniji te rizik od Alzheimerove demencije manji.

Najnovije