Hipokrat.ba

Sve o aritmijama

Aritmije

Srce ima osnovnu zadaću da svojim kontrakcijama crpi ("pumpa") krv u tijelu. Istisnu funkciju obavljaju dvije prekomore i dvije komore. Ova mehanička funkcija koordinirana je posebnom električnom instalacijom, koju nazivamo provodnim sistemom.


Provodni sistem se sastoji od prirodnih mjesta izbijanja električnog impulsa (prirodni "pacemaker"), a glavno mjesto koje diktira broj otkucaja jest tzv. sinusni (SA) čvor, koji je smješten u desnoj predkomori. Iz ovog mjesta električni impuls putuje prema komorama i nakratko zastaje na granici predkomora i komora, na mjestu koje se zove AV čvor. Ovaj ugrađeni, prirodni zastoj služi tome da omogući dodatno punjenje komora iz predkomora, što doprinosi ukupnoj istisnoj funkciji srca s oko 20-30% volumena krvi. Nakon toga impuls putuje posebnim sistemom u komore, koje se onda simetrično stisnu i izbace ukupnu količinu krvi koja je predviđena svakim otkucajem.
Izraz aritmija opisuje svako odstupanje od opisanog uobičajenog, normalnog slijeda električnih impulsa u srcu. Normalan srčani ritam naziva se sinusni ritam (budući da dolazi iz sinusnog čvora), a normalan broj otkucaja nije fiksan broj, nego raspon, koji kod većine osoba iznosi 60-100 otkucaja u minuti.
Kako prepoznati aritmiju ?
Kao posljedica aritmije obično dolazi do poremećaja u istisnoj funkciji srca, što osoba može i ne mora osjetiti. Smetnje ovise i o vrsti aritmije, a mogu biti u rasponu od relativno bezazlenog osjećaja preskakivanja, do teškog zamora, vrtoglavice, boli ili pritiska u prsima, osjećaja vrlo brzog rada srca te, u krajnjem slučaju, gubitka svijesti.
Važno je zabilježiti i nastup te trajanje aritmije. Neke aritmije su nakon što započnu prisutne trajno (npr. permanentna fibrilacija atrija), neke se javljaju u napadajima (paroksizmalne aritmije), koji mogu trajati nekoliko minuta, sati ili dana. Neke počinju naglo, a isto tako i prestaju (tipična paroksizmalna supraventrikulska tahikardija); neke su povezane s naporom, a neke se mogu osjetiti u većoj mjeri u fazi odmora, npr. navečer, prije spavanja. Postoje i aritmije čija se učestalost smanjuje u naporu (kao npr. ventrikulske ekstrasistole iz desne komore).
Vrste aritmija
Ukoliko se radi o ubrzanom radu srca, govorimo o tahikardiji, a ukoliko je rad previše usporen, o bradikardiji.
Ako normalni slijed impulsa remete suvišni udarci koji dolaze izvan uobičajenog provodnog električnog sistema, govorimo o ekstrasistolama.
Ukoliko se izgubi funkcija prirodnog pacemakera (SA čvora), jedna od vrlo čestih aritmija koje mogu nastupiti zove se fibrilacija atrija (predkomore se ne stišću, nego trepere).
Nadalje, aritmije je moguće podijeliti prema mjestu zbivanja u srcu, pa razlikujemo supraventrikulske (koje se najvećim dijelom odvijaju u predkomorama, atrijima) i ventrikulske (koje se odvijaju u komorama, ventriklima).

Dijagnosticiranje aritmije
Tačna dijagnoza aritmije temelji se na preciznoj i detaljnoj anamnezi (razgovor s bolesnikom), pregledu (u prvom redu opis pulsa), a osnovna pretraga koja slijedi jest elektrokardiogram (EKG).
Elektrokardiogram (EKG) je brz i neinvazivan postupak, kod kojeg se bilježi električna aktivnost srca. Na tijelo se postavljaju elektrode i spajaju s aparatom koji snima EKG. Tako dobivena krivulja opisuje tok prolaska električnog impulsa kroz srce s tri osnovna vala: P val označava početak aktivnosti koju diktira sinusni čvor, QRS kompleks je najveći otklon u krivulji, a bilježi glavnu električnu aktivnost komora, nakon čega slijedi T val, koji označava električni oporavak komora nakon kontrakcije. Proučavanje izgleda ovih elemenata EKG-a i razmaka te vremenskog toka valova omogućava niz važnih dijagnoza različitih srčanih bolesti, u prvom redu aritmija.
Primjer aritmije koju je moguće vrlo tačno dijagnosticirati razgovorom i pipanjem pulsa jest jedna od najčešćih aritmija uopće, fibrilacija atrija. Ovdje veći dio bolesnika opisuje nepravilan, često i ubrzan rad srca, a pipanje pulsa pokazuje vrlo nepravilne otkucaje, u prosjeku brže od uobičajenog raspona frekvencije. EKG vrlo jednostavno potvrđuje dijagnozu, tj. pokazuje prestanak funkcije prirodnog pacemakera, sinusnog čvora, a umjesto toga bilježi se treperenje (fibrilacija) predkomora (atrija) s nepravilnim (aritmičnim) odgovorom komora (ventrikla).
Ukoliko se radi o aritmiji koja se javlja povremeno ili u napadajima, vrlo često će obični EKG biti uredan i tada je ključno pokušati zabilježiti EKG u napadaju aritmije, tj. baš onda kada ju bolesnik osjeća. To ponekad nije jednostavno, posebnoe ako se radi o relativno rijetkim događajima. Pretraga koja može pomoći jest 24-satni Holter EKG-a. Radi se o malom snimaču koji se nosi na tijelu tokom 24 sata, koji je spojen s tijelom pomoću samoljepljivih elektroda i bilježi cjelokupni EKG tokom jednog dana (u nekim slučajevima može se nositi i nekoliko dana). Bolesnik se tokom nošenja Holtera normalno kreće i obavlja svoje uobičajene aktivnosti, a eventualne smetnje bilježi u dnevniku s vremenom pojave. Na taj se način mogu povezati smetnje s EKG-om koji je aparat zabilježio.
Osim opisanog, u obradi aritmije ključno je ustanoviti da li se električni poremećaj dešava na mehanički zdravom srcu, tj. da li je istisna funkcija srca uredna, da li je srce u svojim dijelovima normalne veličine, te kakva je funkcija srčanih zalizaka. To je važno zato što se jedan dio aritmija javlja kao posljedica mehaničke, strukturne bolesti srca. Zato u obradu aritmija svakako pripadaju i ultrazvuk srca, laboratorijski nalazi (u prvom redu krvna slika, zatim elektroliti u krvi, hormoni štitnjače itd.), test opterećenja (ergometrija), a liječnik može nakon ove obrade predložiti i dopunska ispitivanja.
Jedna od mogućnosti da se zabilježi rijetka aritmija jest transtelefonski EKG. Ovdje se radi o malom uređaju koji je jednostavan za primjenu i pomoću kojeg osoba može u svakom trenutku sama zabilježiti vlastiti EKG i poslati ga telefonskim putem na očitanje.
Kod jednog dijela bolesnika liječnik će predložiti provođenje tzv. elektrofiziološkog ispitivanja. Kod nekih bolesnika s nerazjašnjenom aritmijom moguće je ugraditi minijaturni uređaj za snimanje srčanog ritma (eng. loop recorder) veličine upaljača koji se postavlja pod kožu u području prsne kosti i bilježi svaki otkucaj srca tokom razdoblja od 3 godine, odnosno do trenutka dok se aritmija ne zabilježi.

Liječenje aritmija
Tačna dijagnoza aritmije temelj je dobrog liječenja. Neke aritmije su bezopasne i ne zahtijevaju nikakvu posebnu terapiju. Ukoliko se liječnik odluči predložiti liječenje aritmije, alati koji su dostupni (osim liječenja eventualne osnovne bolesti koja ponekad i ne mora imati veze sa srcem, kao npr. povećani rad štitnjače) su lijekovi, kateterska ablacija, postavljanje elektrostimulatora (pacemakera) ili implantabilnog kardioverter-defibrilatora (ICD) te rjeđe hirurški postupci.
Lijekovi koji služe za liječenje aritmija zovu se antiaritmici. Radi se o vrlo složenim lijekovima, koji mogu imati i niz nuspojava. Paradoksalno, jedna od glavnih nuspojava antiaritmika može biti upravo aritmija. Stoga je kod propisivanja ovih lijekova vrlo važno imati preciznu dijagnozu, a za bolesnika je važno da ih uzima tačno kako je liječnik propisao, kako bi se maksimalno povećao njihov željeni učinak, a istovremeno smanjila mogućnost nuspojava.
Željeni učinak antiaritmika u većini slučajeva jest normalizacija ritma, usporavanje ubrzanog rada srca te sprečavanje napredovanja aritmije u zloćudni poremećaj ritma koji može ugroziti život. Lijekovi se daju intravenski (uglavnom kod akutnih stanja) te veći dio vremena u obliku tableta.
Kod nekih aritmija treba davati i lijekove koji nemaju veze sa samim poremećajem ritma, ali su vrlo važni kako bi se spriječile neke druge neželjene posljedice aritmije. Tipičan i čest primjer je aritmija koja se naziva fibrilacija atrija. Kod ove aritmije se gubi normalan slijed električne aktivacije predkomora, tj. one se više ne stišću, nego trepere. Uslijed toga u predkomorama dolazi do muljanja i zaostajanja krvi, što može uzrokovati stvaranje ugruška (tromba). Dio tog ugruška se može odvojiti i normalnom cirkulacijom otići u mozak, gdje može začepiti (okludirati) moždanu krvnu žilu, te na taj način prouzrokovati moždani udar. Kod osoba s dugotrajnom fibrilacijom atrija stoga je nužno razrjeđivanje krvi posebnim lijekovima kako bi se spriječio moždani udar (tromboembolija). Ovi lijekovi (antikoagulansi) nisu lijekovi protiv fibrilacije atrija u užem smislu, ali predstavljaju sastavni dio liječenja ove česte i potencijalno opasne aritmije.
Hirurški postupci u liječenju aritmija su relativno rijetki. Primjer su bolesnici s preboljenim infarktom srca kod kojih je došlo do razvoja velikog ožiljka na srcu koji je istovremeno izvor moguće opasnih aritmija (ventrikulske tahikardije). U tim je slučajevima moguće hirurški odstraniti (izrezati) ožiljno tkivo te na taj način smanjiti učestalost i vjerojatnost aritmije. Nadalje, kod bolesnika koji idu na kardiohiruršku operaciju zbog nekog drugog razloga (premosnice ili operacija zaliska), a istovremeno imaju i fibrilaciju atrija, moguće je tokom operacije napraviti hiruršku izolaciju centara i srčane šupljine u kojima fibrilacija atrija nastaje (plućne vene, lijeva predkomora) i na taj način efikasno kombinovati hirurško liječenje osnovne srčane bolesti s liječenjem aritmije.

Najnovije